Putopisi naših Erasmusovaca - Xica po Europi - Funchal, Madeira, ep. 1., 1. dio

Naši studenti s radio X-ice Alisa Tešić i Karlo Stovrag javljaju nam se s Erasmusa u Španjolskoj i Portugalu. Kroz sljedećih nekoliko tjedana uživajte uz njihove doživljaje i iskustva koja ćemo objavljivati na našem portalu

 

Kako je sve počelo

Ola! Moje ime je Karlo Stovrag i student sam treće godine preddiplomskog studija Poslovne ekonomije, smjer Marketinško upravljanje na FET-u u Puli. Još od srednje škole imao sam želju pristupiti Erasmus programu razmjene studenata (tada razmjena učenika) i putovati u neku drugu državu gdje bih mogao ostati živjeti određeni period i obrazovati se uz upoznavanje drugih kultura. Kako nažalost moj razred nije imao mogućnost pristupa programu, sve do sad nisam iskusio čari Erasmus programa. Od prve godine interesirao sam se za razmjenu koju su nam predstavili već na uvodnom predavanju, no odlučio sam pričekati i ne žuriti. Splet okolnosti u mom životu a kasnije i u svijetu, produljilo je moje čekanje.

Kako je situacija krajem 2021. godine krenula na bolje, odlučio sam bez puno razmišljanja prijaviti razmjenu i krenuti u potragu za destinacijom. Želja mi je bila otići u državu toplije klime, što više egzotičnije i naravno sa zanimljivom kulturom i obrazovanjem. Nakon Porta, Lisabona, Almerije, Barcelone, Madrida i Istanbula, potraga je završila kada sam vidio Funchal. Za otok koji je površinski manji od naše prekrasne Istre, čuo sam samo u kontekstu Cristiana Ronalda i pojedinih članaka o turističkim otocima u Europi. Pogledao sam na kartu i nakon dužeg „zoom outa“ prstima, shvatio sam da je otok bliži Africi nego Europi i da je to sigurno moja sljedeća destinacija. U roku tjedan dana, predao sam sve dokumente i prijavio razmjenu. Nakon objave liste polaznika, vidio sam samo jedno poznato ime za Funchal, a to je bila naša draga kolegica iz Splita, Ivana Samardžić. Nakon ćakule s Ivanom, upoznajem i Stefana, istarskog fakina iz Galižane i mog budućeg cimera s kojim sljedećih mjesec dana provodim vrijeme ispijajući kavu i planirajući put.

Napokon idemo!

Nakon mjesec dana ispijanja kava i pomnog planiranja našeg odlaska, stigao je i taj dan.

Jutro je, 9 je sati, Stefano već nervozan sjedi u svom žutom Mini Morrisu ispred moje zgrade i čeka mene koji naravno kasnim, da spustim svoje stvari i da krenemo. Pakiram i spuštam zadnje stvari do auta, a nakon toga govorim Stefanu da se još uvijek nisam testirao na kovid. Bez puno rasprave, Stefano pali Minija i kreće jurnjava po Puli. Nakon uspješnog negativnog testa, krećemo za istarsku ljepoticu Galižanu gdje nas njegova draga majka očekuje s doručkom i klasičnim istarskim delicijama prije puta. Nakon par kapi domaćeg maslinovog ulja, pršuta, sira i čaše vina, Stefano se smirio i nervoza je nestala. Nakon što su naši koferi „prošli“ vagu, bili smo spremni. Stigao je i nas šofer Dejan koji je Stefanovoj sestri šogor ilitiga kunjado. Dejan, inače bivši profesionalni vozač buseva,  odličnom vožnjom i zabavnim pričama o poslu, putovanjima pa i Madeiri koju je imao priliku posjetiti, dopremio nas je nakon nešto više od tri sata pred aerodrom Marco Polo u Veneciji.

Prvi let avionom preživjeli

Kako je Stefanu i meni ovo bio prvi put da letimo avionom, sa skoro tri sata u prednosti, počinje naše gubljenje u vremenu i prostoru na aerodromu. Napokon, otvara se check in i nakon dodatnog stresa oko kovid potvrda, prtljage i provjere dokumenata, jurimo na security check in. Tamo nastupa Stefano  i briljira svojim talijanskim jezikom gdje nekim čudom/nesporazumom ostvarujemo „priority line“ kroz koji prolazimo skupa s nekim biznismenima i zaobilazimo „zmijicu“ ljudi koji čekaju uobičajen security check in. Uspješno prolazimo još jednu prepreku i napokon se ukrcavamo na let. Polijećemo, a Stefano u strahu analizira krila aviona dok ja u smijehu snimam njegovu reakciju.

Nakon tri sata, slijećemo u Lisabon gdje nas je dočekala pomalo sablasna atmosfera - mrak, tišina i markirani redari koji selektiraju cijepljene i necijepljene ljude, ili je bar to tako bilo zamišljeno. U tom periodu, Stefano se lagano isključuje i komunicira isključivo s „da, „ne“ i „kompa, šta ćemo sad?“. Tu nastupa moja malenkost, koja dosađuje redarima na engleskom jeziku dok nas oni upućuju kroz procedure i puteve, gdje se na zadnjoj etapi slučajno nalazimo s našim prijateljicama iz Funchala, Monicom i Ariannom koje se upravo vraćaju s Erasmusa iz Pule na Madeiru. Od njih dobivamo zadnje upute i krećemo na još jedan „check in“ nakon kojeg se ukrcavamo na avion i polijećemo za Madeiru.

Nakon dva sata, slijećemo na jedan od najopasnijih aerodroma na svijetu. Srećom, slijetanje je bilo vrhunski odrađeno i nema potrebe da kružimo oko Madeire što inače često bude slučaj. Izlazimo iz aviona, uzimamo prtljagu i baš tad nailazi bus koji vozi do našeg kvarta u kojem smo smješteni.

Ukrcavamo se na bus i tu naša avantura u Madeiri počinje...

 

Karlo Stovrag